Heljda i krastavci toliko su poznati i poznati mnogim milionima Rusa da se čini da su iskonski ruski proizvodi. Zaista, teško je i zamisliti da je nekada bilo moguće bez heljdine kaše, tako ukusne, zadovoljavajuće i zdrave. Ili bez krastavaca, koji su vrlo dobri i svježi i slani. Ipak, ovi proizvodi su "vanzemaljci". U Rusiju su došli iz inostranstva.
Odakle krastavci?
Domovina ovog popularnog povrća su sjeverne regije Indije. U divljini krastavac i dalje raste u šumama u podnožju himalajskog grebena. Iz Indije je ova biljka dospjela u druge zemlje, uključujući Rusiju.
Međutim, Biblija spominje da su krastavci uzgajani u Egiptu.
Krastavci su se počeli uzgajati u Drevnoj Grčkoj, a nakon njegovog osvajanja od strane Rima, ovo povrće postalo je vrlo popularno među starim Rimljanima. Nakon invazije varvara, krastavci su se postepeno širili Europom.
Međutim, uprkos činjenici da je Drevna Rusija imala bliske trgovinske kontakte s Evropom, krastavci su svojim precima dolazili ne sa Zapada, već sa Istoka. Doveli su ih Mongolsko-Tatari, koji su izveli niz agresivnih kampanja protiv ruskih kneževina u prvoj polovini 13. veka. U početku su ljudi bili sumnjičavi prema nepoznatom povrću, ali krastavci su postepeno postajali popularni.
Konzumirali su se svježi, a ubrali su se i za zimu: solili, prelili octom. Posluženi su na svečanom stolu, rezani i pomešani sa medom. I nakon nekog vremena, ukiseljeni krastavci počeli su se koristiti u pripremi ukusnih prvih jela: kalja, kiseli krastavac, hodgepodge. Tako se postepeno ovo novo povrće počelo smatrati iskonski ruskim.
Krastavce je u Rusiji prvi put spomenuo diplomata Sigismund von Herbershein u svojoj knjizi "Bilješke o moskovskim poslovima".
Knjiga je objavljena na latinskom 1549.
Kako je heljda stigla do Rusije
O heljdi postoje mnoge legende i priče. Neko smatra da je to ruski hleb, ali u Rusiji se nije pojavio. Rodno zemljište heljde je takođe Sjeverna Indija. U divljini heljda i dalje raste u izobilju na zapadnim padinama podnožja Himalaja. Ova biljka je uzgajana pre oko 5 hiljada godina. Lokalni stanovnici su je krupicu zvali "crni pirinač".
Otprilike u 15. stoljeću prije nove ere heljda se počela uzgajati u Kini, odakle je došla u Koreju i Japan. Nešto kasnije, heljda se proširila po centralnoj Aziji, na Bliskom istoku, a zatim je došla u južnu Evropu. A u 7. veku su ga grčki trgovci iz Vizantije donijeli na teritoriju Drevne Rusije. Stoga su Sloveni nepoznatu žitaricu počeli nazivati heljdom. Međutim, postoji još jedna verzija imena, prema kojoj su ovu biljku uzgajali grčki monasi koji su u zemlju Rusije donijeli kršćanstvo. U Ukrajini se heljda naziva tatarom.
