U zagađenom okruženju, tijelo sve više treba vitamine, minerale i druge korisne supstance. Najlakši način za dobivanje je od svježeg bobičastog voća, sirovog povrća i voća i gljiva. Međutim, ako se gotovo sve povrće i voće može jesti sirovo, onda je situacija s gljivama drugačija.
Na pitanje koje se gljive mogu jesti sirove, mnogi će odgovoriti na tu rusulu. Međutim, na ovo mogu odgovoriti samo oni koji nikada nisu brali ove pečurke, a nisu jeli. Činjenica je da gotovo sve vrste rusula (a ima ih više od 100) u sirovom obliku imaju izražen gorak ukus, što ih čini neprikladnim za konzumaciju u sirovom obliku. Međutim, na svijetu još uvijek postoje dvije vrste ovih gljiva koje imaju slatkasto-orašast okus, pa se zaista mogu jesti čak i sirove, dok je ostatak vrsta potrebno skuhati ili namočiti.
Ostale gljive koje se mogu jesti sirove uključuju bukovače, šampinjone, gljive, vrganje i tartufe. Licitari su gljive koje su posebno ukusne u kombinaciji sa solju i limunovim sokom. Da bi ukus ovih gljiva bio izražen, prije upotrebe moraju se oguliti, posoliti, popapriti, poprskati limunovim sokom i držati na sobnoj temperaturi 20-30 minuta.
Vrganje, ili samo njegove kape, mogu se jesti sirove. Ove gljive su posebno ukusne u kombinaciji sa zelenim povrćem i začinskim biljem.
Tartuf je prilično rijetka gljiva. U našoj zemlji možete naći samo jednu vrstu, odnosno ljetni tartuf. Okus ovih gljiva izražen je po gljivama s blagim orašastim okusom, međutim tartufi kad namoče poprime okus sojinog umaka.
Bukovače su takođe prilično jestive gljive. I šeširi i noge su pogodni za hranu, ali noge su oštre kad su sirove.
Najčešće gljive koje se mogu jesti sirove su šampinjoni. Mogu se koristiti ne samo za pripremu umaka i salata, već i kao osnova za sendviče, ukrašavanje jela i još mnogo toga.
